Prezime nakon braka: Lični izbor, tradicija ili kompromis?

Radašin Vicovac 2026-01-11

Dubinska analiza teme promene prezimena nakon udaje. Različiti stavovi, lične dileme, uticaj tradicije i savremeni pogledi na ovo važno, lično pitanje.

Prezime nakon braka: Lični izbor, tradicija ili kompromis?

Pitanje da li promeniti, zadržati ili dodati prezime nakon stupanja u brak jedna je od onih tema koja uvek izaziva žustre rasprave, otkriva duboko ukorenjene vrednosti i često dotiče sam identitet pojedinca. Iako se na prvi pogled može činiti kao formalnost, za mnoge žene (a sve češće i muškarce) to je emotivno nabijena odluka puna ličnih, porodičnih i društvenih implikacija. Ovaj tekst ne teži da da konačan odgovor - jer ga jednostavno nema - već da osvetli širok spektar razmišljanja, osećanja i iskustava koji se kriju iza ove, naizgled jednostavne, odluke.

Srž dileme: "Ja sam ja, sa ili bez tvog prezimena"

U samom startu nailazimo na ključnu tačku razmimoilaženja: da li je prezime deo nečijeg identiteta ili je to samo formalna etiketa koja se može zameniti? Jedan snažan stav koji se provlači kroz mnoge razgovore jeste upravo vezanost za prezime sa kojim smo odrasli. "Ja sam se rodila sa tim prezimenom, pod tim prezimenom sam izgradila sebe, završila školu, stekla prijatelje. Zašto bih to odbacila?" pitaju se mnoge. Za njih, zadržavanje devojačkog prezimena nije pobuna, već prirodan nastavak postojanja. Kao što jedna sagovornica kaže: "Volim i ja neizmerno mog muža, ali mu ne tražim da se preziva kao ja."

Sa druge strane, postoji podjednako snažno uverenje da se ljubav i pripadnost ne dokazuju prezimenom. "Ljubav se ne pokazuje promenom prezimena," primećuje jedna udata žena, naglašavajući da se prava veza gradi na mnogo dubljim temeljima. U tom kontekstu, prezime postaje sporedna stvar, "samo formalnost", kako često kažu i neki muševi koji svojoj partnerki prepuštaju izbor.

Tradicija nasuprot ličnom izboru: Teret očekivanja

Na Balkanu, kao i u mnogim drugim tradicionalnim društvima, promena ženinog prezimena podrazumeva se. To je običaj koji se prenosi generacijama, neretko povezan sa patrijarhalnim shvatanjem porodice gde muškarac postaje "glava kuće". Ova tradicija stvara ogroman pritisak, ne samo na mladu nego i na celokupno okruženje. Priče o svekrvama koje se "naljute" ili "nisu odusevljene", o komentarima rodbine i kolega koji pitaju muža "Kako se sad preziva tvoja žena?" svedoče o tome koliko je društvo još uvek investirano u ovu simboličku promenu.

Mnoge žene se, uprkos ličnoj želji da zadrže svoje prezime, suočavaju sa psihološkom ucjenom ili strahom da će povrediti osećanja svog partnera ili njegove porodice. "Njemu je to bitno jer je jedinac i gasi mu se porodično stablo," objašnjava jedna žena, opravdavajući svoju odluku da ipak uzme muževo prezime. Ovde se jasno vidi sukob između lične želje i osećaja obaveze prema novoj porodici.

Kompromis kao zlatna sredina? Dvostruko prezime

Čini se da je opcija dvostrukog prezimena - zadržavanja svog i dodavanja partnerovog - za mnoge idealan kompromis. On omogućava da žena ne odriče sebe, poštuje svoje poreklo i istovremeno simbolički prihvata novu porodicu. "To mi je jedino logično rešenje," izjavljuje jedna sagovornica. Ova opcija posebno privlači jedinice ili one čije prezime nosi emocionalnu težinu (npr. poslednji nosilac u lozi).

Međutim, ni ovaj put nije bez izazova. U praksi, nosioci dvostrukih prezimena često se susreću sa nepismenošću i nepoštovanjem administracije. "Pitaju me da li imam 'dva prezimena' sa čudnim tonom, kao da imam kinesko prezime," žali se jedna žena. Izostavljanje crtice, pisanje samo prvog dela, nepoznavanje pravopisa - sve to može da pretvori ovu, u teoriji pravičnu opciju, u svakodnevnu birokratsku patnju.

Deca: Centralni argument ili "čista glupost"?

Jedan od najčešćih argumenata za zajedničko prezime celite porodice jeste upravo deca. "Ne bih volela da se moja deca i ja prezivamo drugačije. Ružno mi je to," kaže jedna buduća mlada. Strah od zbunjenosti deteta, zadirkivanja u školi ili osećaja da nisu "prava porodica" ako nemaju isto prezime, snažno utiče na odluku mnogih žena da ipak preuzmu muževo prezime.

Međutim, ovaj argument ima i žestoke protivnike. "To je čista glupost," ističe druga sagovornica, podsećajući da je njoj kao detetu bilo sasvim normalno što se majka drugačije preziva, čak je time bila i ponosna. Zakonski, deca mogu dobiti prezime jednog ili oba roditelja, što dovodi u pitanje nužnost da se majčino prezime u potpunosti izgubi. Kao što jedna žena primećuje: "Porodicu ne čini prezime, već druge stvari."

Muška perspektiva: Od podrške do ultimatuma

Kako muškarci doživljavaju ovu temu? Spektar je širok. Srećom, sve je više onih kojima je stvarno svejedno ili koji aktivno podržavaju ženin izbor. "Bitno mi je samo da smo zajedno," čest je odgovor takvih partnera. Neki čak i nude da oni uzmu ženino prezime, što je na našim prostorima još uvek retkost koja izaziva čuđenje i podsmeh.

Na drugoj strani su muškarci kojima je promena prezimena test poslušnosti i znak pripadnosti. Za njih, insistiranje na zadržavanju sopstvenog prezimena može biti shvaćeno kao uvreda, nepoštovanje ili čak "kapric". Ove situacije otkrivaju dublje probleme u dinamici para i postavljaju zabrinjavajuće pitanje: ako je prva zajednička odluka doneta pod pritiskom, šta tek sledi?

Birokratska noćna mora i "gubljenje identiteta"

Praktična strana promene prezimena ne sme se zanemariti. Promena svih dokumenata - lične karte, pasoša, vozačke dozvole, diplome, zdravstvenih knjižica, bankovnih računa - predstavlja ogroman administrativni poduhvat koji može trajati mesecima i izazvati brojne komplikacije. Ovo je često jak, racionalan razlog za odustajanje od promene ili za odlaganje istog "dok ne prigusti".

Koncept "gubljenja identiteta" takođe je čest. Neke žene se plaše da će, promenom prezimena, prestati da budu "one". Ovo je posebno izraženo kod žena koje su izgradile javni identitet ili karijeru pod svojim devojačkim prezimenom - naučnice, umetnice, javne ličnosti. Za njih, prezime nije samo reč, već brend, znak prepoznatljivosti i deo profesionalnog dostignuća.

Zaključak: Jedina ispravna odluka je ona koja donosi mir

Kroz sve ove priče, dileme i argumente provlači se jedna jasna nit: nema univerzalno dobrog ili lošeg odgovora. Ono što je za jednu ženu izraz gubitka identiteta, za drugu je simbol ljubavi i novog početka. Ono što je jednom paru nebitna formalnost, drugom je suštinsko pitanje tradicije i pripadnosti.

Najvažnija stvar koju možemo izvući iz ove živahne razmene je potreba za poštovanjem ličnog izbora. Bilo da je reč o uzimanju muževog prezimena, zadržavanju svog, dodavanju oba ili čak muževom preuzimanju ženinog - konačna odluka treba da bude rezultat iskrenog dogovora, a ne pritiska, ucenjivanja ili straha od osude okoline. Kao što je jedna mudra sagovornica rekla: "Svako zna šta je za njega najbolje."

Na kraju, možda je suština u tome da se setimo da brak i porodicu ne čini prezime na vratima ili u ličnoj karti. Čini ih ljubav, poštovanje, podrška i svakodnevni kompromisi koji dolaze iz srca, a ne iz očekivanja društva. Bilo kako se odlučile, nadamo se da će sve mlade, i one buduće, imati slobodu i podršku da donesu odluku koja njima, a nikome drugom, donosi mir i zadovoljstvo.

Komentari
Trenutno nema komentara za ovaj članak.